Burning Of The Midnight Lamp

Onako umorna i previše iscrpljena legla sam na krevet i zagrlila onaj jebeni jastuk,koji je jedini znao sta se cesto mota po mojoj glavi.tonula sam u san;a u tom polusvijesnom stanju sam gledala slike čudnog umijetnika,na hiljade glava koje su proizvodile cudne zvukove,gledale u nepoznato,i kretali se nekim nedefinisanim pokretima,a umijetnika koji je stajao na pozornici gledali su ga kao «Boga» Njegove rijeci sam doživljavala,u svakoj jebenoj rečenici pronalazila sam dio sebe.U trenutku takvog stanja probudio me zvuk mobitela i sms koji kaze«ustaj i spremaj se veceras urban pjeva» prvo sam nabacila osmijeh na lice i onda polucinicki rekla»aha pjeva sigurno urban veceras»Nakon nekoliko sati tacnije od 23h do 4h bila sam u transu.Gledala sam umijetnika;osjecala njegovu bol;najdublje ljubavne stihove,u masi blijedih lica tražila sam srodne duše ovoga puta nisam morala puno da trazim bilo nas je na desetine koji smo se isto osjecali samo rijetki nisu razumjeli i doživljavali njegovu muziku.Urban je «bacao» ljude u neki nepoznat osjećaj ,osjecaj nemocnosti, osjecaj gdje maske ne postoje,svi smo bili ono sto jesmo.Nisam voljela taj osjecaj,potrčala sam prema toaletu napustivsi salu,onako blijeda se pogledala u ogledalo,umila lice koje je bilo,i previše razmazano od maskare:Pločice crno-bijele boje koje su me još više ubijale,kada kazem ubijale mislim na jeben osjecaj,ali pozitive u biti samo sto sam rijetko voljela taj osjećaj u kome sam gola,nejaka da se branim,jednostavnije po prvi put bila shvacena ali od strane velikog umijetnika sto me jos vise sjebavalo.Onako blatnjavim starkama,sam po bijelim polčicama brisala tuđa stopala,kao da sam željela da čistim nešto unutar sebe,ili sam jednostavno željela  cak ni ja neznam sta,nemoguce jednostavno za opisati taj osjecaj,                                                                Čudno je!                                                                                                           Trudim se da prenesem ovo na papir ali teško,nadam se da me razumijete,to je nesto sto se dešavalo unutar mene,najjednostavnije receno;nesto sto je godinama čučalo unutar mene i kao da je tu noc vidjelo svijetlo dana,sjecam se samo da sam u tom trenutku pjevala:     IMA LI TU MIJESTA ZA MENE,SASVIM MALA RUPA JE DOVOLJNA DA SE UŠUNJAM U TEBE!!!                                                                                                  I na kraju sam ponovo digla glavu,pogledala se još jednom u ogledalo i hrabro prošla pored mase blijedih lica koja su imala sigurna sam ista pitanja u glavi kao ja.                                                                                             Stala sam ispred bine zagrlila prijateljicu i samo rekle jedna drugoj:

SASVIM SIGURNO SVAKI CE REFREN PORED TEBE PASTI U VODU!!!!!

Ponekad tako vesela,zadovoljna u svome tijelu,ponekad opet nesretna i sa zvijezdama koje sjaje samo zbog mene.dugo razmišljah o ovoj vrsti buđenja svijesti,kao da postoje dvije ličnosti u jednom tijelu.Zapitah se ta prokleta reinkarnacija šta će da učini od mene,dal* sam bila ili ću biti na ovom ili onom svijetu sretna ili nesretna.

Moja karma još uvijek nije čista i ponovo će jednog dana da potone u sferu vazduha i oblaka, te pane konačno na zemlju kao kap kiše .zatim će na zemlji da me pojede biljka,a biljku ponovo čovjek . Reinkarnacija je odradila svoje !!!!!!!!!!!!!! 

Jbga ali ja i dalje ne shvati dal* ću se probuditi kao sretna ili nesretna osoba                                                                                                                                                    

ahahahhaha

odo spavat

Po sto puta na dan pomislim na ljude koji me okružuju,ili na slučajne prolaznike na cesti ili na ljude koji sjede u cekaonici i cekaju red za ulazak u bolje sutra,svi oni ponekada mi oduzimaju dah samo kada pomislim o cemu ti ljudi razmisljaju.Gledam ta blijeda lica ne rijetko i pitam sta je za nji ideal srece i na kraju shvati da ti svi ljudi razmisljaju isto i da tragaju za srecom ,ali onom koja nije dostupna ili moguca.Svi oni kazu kako ih sitnice čine sretnim,kako ih mnoge male stvari zadovoljavaju itd.

eto jednom slucajno upitah prolaznika sta je za tebe sreca:pa za mene je na prvom mijestu zdravlje,sklad u porodici,i sve fino nabroja i na kraju kaze:pa dosta para,jedno 2 kuce jedna vikendica,2 automobila,3 zene,2 ljubavnice,osmero djece,itd.Na kraju shvati da za vecinu ljudi sreca približno jednako bi trebala da izgleda,ali ono sto mi nije bilo niti ce ikada biti jasno jeste cinjenica da postoji toliko puno stvari u zivotu i da ljudi nikako ne gledaju na to a te stvari su tek sitnice i one mogu duševno čovjeka da obogate jer duh čovjeka je nesto sto trajno ostaje bogato a materija je ta koju danas imas a sutra nemas,lakse reci materija je kurva koja te danas zadovoljava a sutra kada nebude keša ta kurva ce da te napusti i da ode do druge stanice da potrazi novu žrtvu ,za koju ce skidati zvijezde s neba.

Te stvari koje mene cine sretnom a da imam pravo da kazem da su sitnice pored nabrojanog zdravlja koje je veliko,su jednostvne ali nadahnute duhom,tu materija nije prisutna,samo dozivljaj samo trenutci srece:bilo da se radi o procitanoj knjizi,svejedno nekoj jeftinoj ili nekom bestseleru,ili o samom gledanju kroz prozor i shvatanju beskonačnosti svemira,bilo da uzmeme gitaru i ne bas najbolje da odsviam jedan jebeni d_mol koji te uvijek rastuži ,ali i u toj tugi ima neke srece upoznas se s kontrolisanjem svojih emocija,ponekada je dovoljno samo da prođem ulicom i da vidim dva penzijonera koja se smiju,meni je dovoljno.
I na kraju sta reci zaključite sami zašto 99% nas nije sretno,zato sto kazemo da je zdravlje broj jedan ,pa neki sklad porodicni ,pa nekoliko auta,brdo para,nekoliko zena,ljubavnica,muškaraca,ljubavnika:E pa zamislite da sve ovo imate znaci da apsolutno gubite dvije za vas najvaznije stvari i zdravlje i novac.Toliko zena i toliko djece pa neko se mora razboliti ,toliko automobila mora se neko pokvariti,toliko kuca mora bar u jednu grom da udari,i na kraju toliko srece se dijeli na vise ljudi pa na kraju ipak ti osta ona duhovna sreca o kojoj sam i previse napisala.

Vec dugo vremena se pitam zasto vecina ljudi misle da savrsenstvo ne postoji,da je to samo imaginarna tacka do koje doseze ljudski um.Za mene je ta imaginarna tacka dostigla vrhunac i presla u realnost saznanjem da je ona savrsena.Za mnoge je savrsenstvo papir bez greske za mene tek onda kada neko ucini neki korak u zivotu koji je bliži gresci ali opravdava situaciju određenu ,postaje savrseno.U biti tek u takvim situacijama shvatim kako postoji nesto sto je osuđeno na smrt a i dalje je savrseno jer do sada je moje saznanje bilo toliko da je savrseno samo ono sto je uzviseno kao Bog.

LJepotica,24 godine zivota,borac u zivotu,vijeciti optimista,osoba koja nikada nije rekla necu,.nemogu,prije svega osoba koja je spavala sedam godina.Sedam godina zivjela je dobivajuci ljubav,davajuci,i beskrajno zivjela u skladu i harmoniji.Tu osobu sam posmatrala iz godine u godinu,iz mjeseca u mjesec,iz dana u dan,iz sata u sat pa cak iz sekunde u sekundu.ta osoba je imala sve samo jedna stvar koja je nedostajala toj osobi je bilo sjaj u očima.Neki mozda i ne shvataju koliko je taj sjaj bitan i koliko samo taj sjaj mi je govorio u biti koliko je ta osoba nesretna i koliko sve te savrsene tacke u njenom zivotu cinile su je nesretnom.Osjecala sam kako place kao djete,kako moli da bude drugacije.ne shvatljivo molila je za nesto cak ni sada neznam za sta tacno,kao da je zeljela da mi kaze ne zelim da moj portret zivota bude tako precizan,ne zelim da papir na kome pisu sve te stvari o mom zivotu bude bijel,sa tacno naglasenom tackom,zarezom,sa vijecitim suncem,gdje kisa rijetko pada,gdje vijetar rijetko stipa za obraze,zeljela je da to sve ne izgleda tako,zeljela je da bude ono sto jeste ono sto oduvijek u njoj je čučalo i cekalo pravi čas jer za nju ovo sve je je bilo samo jedna velika rijec savrseno koju je ona nosila na leđima ali rijec koja nije bila dio nje.sedam godina voljela ga je nepovratno darovala mu srce,osmijeh,brisala mu suze,disala s njim,ali nikada mu nije dala sjaj u ocima.

Moju ljepoticu su su valovi predugo nosili prema pogresnim obalam,moja ljepotica je bila uspavana kao u bajci moja ljepotica je bila i biti ce savrsena za mene,moja ljepotica imala je sve ali ne i sjaj u ocima,bilo je tako malo potrebno da se nađe put do toga sjaja bilo je tako jednostavno ja nisam uspijela iako imamo istu krv,ali je uspio stranac kome sam ja zahvalna jer je moju ljepoticu napokon ucinio savrsenom jer kazu savrsenstvo ne postoji ,sada znam savrsenstvo postoji ona ima sjaj u ocima !!!!!!

Volim te budalo jedna i samo naprijed prati svoje snove u greskama se rađa savrsenstvo.

Nemam pojma zašto kao da napokon shvatam da je vrijeme da napisem nesto  na ovaj jebeni blog.Nekako sve moze da ceka do sutra,nije nista toliko bitno ,sve cu da stignem ,nema izostanka ,nema praznine,ma ni najmanje rupice ,sve je popunjeno do zadnjeg atoma.to i jeste nekada problem ta popunjenost me i usporava u vecini stvari u zivotu,sutra je tacno mjesec dana da sam napravila ovaj blog ali i tacno mjesec dana da sam upisala samo jebeni naslov,i nista više.

Ovaj blog nije poseban,nije nista specijalno,jedina stvar koja ce da ovaj blog cini vaznim za mene jeste cinjenica,da svaka jebena recenica ce da cini trenutak moga zivota,prije svega da opise nezaboravne trenutke provedene s nekim osobama,tako iskrene trenutke,trenutke u kojima sam i ja otkrivala nesto novo kako kod sebe tako kod ljudi koji su me okruzivali u tom trenutku.

Moj svijet virtualnosti tek je poceo ,moje misli ce tek sada da po prvi put budu dostupne ljudima,naravno po najvise onim koji razmisljaju poput mene,koji zive za trenutak vracanja unatrag,za trenutak vracanja unazad kao na woodstock,za ljude koji tesko misli mogu da prenesu na papir,ali mogu da ih opisu na papiru kao djelo,kao nesto sto je za njega sveto.Mozda ce za vecinu ljudi i ovaj moj pocetak da zvuci neshvatljivo,jer rijetki su oni koji mogu da prodru tako duboko do osobe cija materija je dostupna ali duh rijetko shvatljiv!!!!!!

eto neka par ovi recenica budu pocetak,i sada se vec mislim dali da ovo pobrisem i sacekam jos nekolika dan da napisem nesto ali opet mi jebeno kroz glavu prolaze rijeci John Lennona "Prekasno je da kazem zbogom i prekasno da kazem zdravo"